Sta ostavlja bez reci? Koji to dozivljaj, prizor, dogadjaj zaustavi reci, isece u kolenima, sirom rasiri oci i cini nas beslovesnim stvorovima otvorenih usta?
Potrebno je cudo. Potpuno, zapanjujuce, jedno koje niste mogli ni da sanjate. Secate se? Ma naravno da pamtite, samo to ostaje u nekoj fioci, na tavanu podsvesti, gde duvaju promaje zaborava.
Meni se eto desava, pa se trudim jos i da zapisem, prenesem, da se cita. Drznucu se, sta me briga, na moju dusu.
Ono sto me uvek nosi je voda. I reka, more, jezero, bara, potok ma i fontana. Da tece, ljeska se, obgrli ti dusu i pogled, nadje te u srcu i dati sirinu. Sloboda, cista sloboda. I nesto jako, prkosno, neukrotivo, makar u betonskom okviru bazena. Kad skocis, sjedinis se u svakom smislu, u strasnom zagrljaju koji ti svaki pedalj tela voli. Samo mi je zao sto moram da disem tj sto ne mogu pod vodom. Ali docice i to.
Posle Pushkarskog jezera, Gange u Rishikesu, u Udaipuru nas docekuje jezero Pichola, Venecija Indije. Grad maharadza, kraljeva.
Vestackih ostrva s letnjim palatama maharadze i maharane. Najskuplji hoteli sveta, ni 007 im nije odoleo.
Ne zna se sta nas je tamo vise odusevilo, mostovi preko vode, stare palate koje su uz same obale, kraljevska palata, radionice pashmine i najfinijih tkanina, ostrvo za najekskluzivnija vencanja gde smo zatekli gomile cveca od kojih se prave svadbeni venci?
Odlican vodic, koji nas je osmehom i pravim pricama vodio kroz svu tu divotu? Jesam li zaboravila, pozdravio nas je i princ sam, usput? Da, kraljevska porodica i dalje zivi kraljevski u ovom gradu.
Ali ovo se ne moze ne voleti. To je lepota, velicanstvenost, patine starog sjaja i tradicija koja se odrzava do danas. Prosto da covek oseti grizu savesti sto eto, tako je lako, diviti se.
Za mene, prava divota nas je docekala u hramu, posto nam je vodic objasnio jos jednu svrhu hramova u Indiji. Ovo je vrlo konzervativna zemlja u kojoj se bliskost javno ne ispoljava, kad su u pitanju musko zenski odnosi. Ne, ne ljube se, ne grle, ne drze bas cesto ni za ruke. Nije pristojno.
Lodi baste, New Delhi
Danas, zaljubljeni parovi nalaze malo slobode po parkovima. I to je vrlo lepo, zelene povrsine nisu ceste, pa mi je vrlo romanticno sto svo to cvece i drvece raste zarad ljubavi. Usput, u Delhiju smo tako prosli pored jedne prosidbe, najavljene konfetama i krunisane prstenom, sve s kolena, kako treba.
Nekada, u ovoj i dalje zemlji ugovorenih brakova, strogo prema kastama i slaganju horoskopa, sve sto nisu smeli da pitaju, mladi su mogli da vide na zidovima hramova. Ti reljefi su bili poucnog karaktera, kako po pitanju istorije, religije, tako i po pitanju svakodnevnog zivota, pa i najintimnijih odnosa. Nema tu niceg posebno opskurnog, sto je ljudski nije mi strano. Prica kaze, da je maharadza mudro savetovan da ljudi moraju da se posvete i svetovnom zivotu, da ukoliko verski zastrane, to nece jednog dana biti dobro ni za kralja samog, uz sve te bogove nece vise hteti da se povinuju vladaru. Maharadza je ovo ozbiljno shvatio, te su hramovi spolja oblozeni reljefima, koji izvode vernike u prolazu iz duhovne ekstaze. Dakle, posle molitve i meditacije, obilazi se oko hrama u smeru kazaljke na satu i na predivnim prizorima upija mudrost i culnost ovog prolaznog sveta. Sve u balansu.
Ali u samom hramu docekala nas je najradosnija svakodnevna svetkovina gde se bogovima u cast pevalo! S poletom, radoscu, starci, zene, deca, sede, pevaju, slave, tapsu u ritmu. To tako osvaja, nosi, prosto vas zove, jer lepo je. U svom sarenilu cveca, raznobojnih sarija, velelepnosti oltara. Nezaboravo!
Ni sama palata maharadza sa svom raskosi, arhitekturom tvrdjave koja je bila neosvojiva, mnostvom dvorista s bazenima, vitrazima od ogledala koji citave odaje pretvaraju u iskricave zvezdane odraze, nisu mi zasenile ovaj utisak.